Ljudi koji su sadili drveće

U nekom zamišljenom gradu, posve neslučajno nalik gradu iz bosansko-hrvatske stvarnosti, skupina ratnih veterana trate svoje živote. U mirnodopskim uvjetima, živeći ustvari oteto im vrijeme, nose se kako znaju i umiju s traumom sjećanja ali i s vlastitim iznevjerenim očekivanjima. Naprežući se da bilo čime iznova pronađu kakve-takve smislove vlastitih egzistencija, tzv. mir postaje im mora u kojoj rat nipošto nije završio. Iznimni hrvatski pripovjedač Josip Mlakić i novim svojim romanom vodi nas u srce tame, u jedan svemir ljudskih tragedija, poraza i beznadnosti koji u fokus stavlja dramu ljudi kojima mir permanentno otvara nove rane i nove ožiljke, fizičke i one na duši, istodobno. Izvlačeći na svjetlo punovažnu a krajnje zapostavljenu priču iz hrvatske stvarnosti, Mlakić svojom pripovjedačkim umijećem ponovno zadužuje hrvatsku književnost nesvakidašnjim romanom, knjigom koja čestito i precizno demontira svijet naše ravnodušnosti, nehaja i cinizma. To što se, međutim, tragično u Mlakića neumitno promiče u grotesku, pa izvjesna pomirenost njegovih protagonista sa životom naoko završava u nevinosti, nimalo ne otupljuje autorovu kritičku oštricu naše čemerne zbilje.