Zvonki cedar ruski X - Anasta

Nova knjiga „ Anasta “, Vladimira Megrea, zaokružuje ciklus „ Zvonki cedar ruski“. Knjiga nosi naslov po imenu Anastazijine kćeri Anaste. To je deseta knjiga ciklusa. Deseta je stoga što devetu knjigu, prema riječima autora, pišu osnivači imanja na „rodnoj zemlji“, živim slovima, na živoj zemlji. U novoj knjizi provlači se tematika prethodnih knjiga, s naglaskom na stvaranju imanja na „rodnoj zemlji“, koje nas, kao što to kaže Anastazijin sin Volođa, može prenijeti u prostranstva Svemira. Volođa kaže da su možda upravo Duše njegovih praroditelja dopustile rasplamsati svoju Zemaljsku krv i potaknuti ga na stvaranje projekta imanja, o kojemu, po Anastaziji, još nije postojala informacija u Svemiru. Anastazija kaže da će tu informaciju primiti i mali dio prve ljudske civilizacije, što je u svakome čovjeku, što drugim riječima znači da će u nama oživjeti iskra praizvora. Tako će se otkriti neslućene mogućnosti čovjeka. Evo što o tome kaže Anastazija: “ …Mnogo od onoga što čini naš sin još ne postoji na Zemlji. Ni u Svemiru ne postoji informacija o tome. Rekao si da je lijepa i originalna tvorevina što ju je on stvorio u središtu imanja. Premda se stvoreno ne može opisati samo tim riječima. Ustrojstvo, o kojemu nam je govorio Volođa predstavlja uređaj. Uređaj ima veliku snagu. Riječ je o biološkome mehanizmu. Ja to osjećam, ali ne mogu odabrati pravilnu riječ da bih ga opisala. Možda takva riječ još ni ne postoji. Možemo samo nagađati kakve su mogućnosti takvoga uređaja neslućene snage ...“ Za Anastaziju tri najvažnije riječi Zakona Svemira glase: „usavršavati životnu sredinu“. Čovjek treba usavršavati svoju životnu sredinu da može postati savršeniji od stvoritelja. Anastazijina je poruka da čovjek može doista preosmisliti svoj život i postati vječan. On treba uravnotežiti u sebi antirazum i razum. Dvije su suprotnosti slikovito predstavljene u liku crnokosog („antirazum“) i svjetlokosog („razum“) mladića. Oni nose ne samo pečat raznolikosti i suprotnosti samoga ljudskoga bića nego i dijele sudbinu čovjeka našega doba – čovjeka na pragu katastrofe planetarnih razmjera. Volođa i Anasta, sin i kćer Vladimira Megrea, žive na čistini u tajgi, u svijetu Prirode, gdje su „razum“ i „antirazum“ u ravnoteži. Život u tajgi ovako opisuje: „Nastenjka se iznenada okrenula prema meni pa zastala. Prvi sam put osjetio prodoran pogled moje male djevojčice. Ostao sam nepomičan, zatečen od njezinoga pogleda. Znao sam da sam ja za nju neznanac, što se iznenada pojavio na njezinu području. Nastenjka me malo gledala pa se okrenula. Polako je izišla iz vode na obalu jezera. Prišla je vučici, što je ležala na travi. Vučica je uzela u zube haljinicu i dala je djevojčici. Nastenjka je nije obukla. Bila je mokra od vode. Uhvatila je haljinicu pa se uputila prema zemljanome skrovištu, nakraju čistine. Promatrao sam je kako hoda tajgom i razmišljao...